Danas je 17.april, puna 71 godina od patriotske smrti dvojice rodoljuba, pomorskih poručnika Kraljevine Jugoslavije Milana Spasića i Sergeja Mašere, dvojice divova koji su prkoseći smrti i zemaljskom ništavilu dobrovoljno otišli u smrt, pokazavši svojim junačkim primjerom šta znači oficirska rječ i čast…pojmovi danas skoro nepoznati modernom čovječanstvu.

Koliko će današnje generacije pomorskih oficira, slijediti primjer dvojice časnih ljudi koji su svoj bunt protiv izadje i prodaje države pokazali najjačim primjerom koji čovjek može da iskaže i pokaže, ostaje da se vidi u nekim budućim iskušenjima kojih neće nedostajati na vjetrovitom Balkanu.

O njima dvojici je napisano mnogo toga, ali treba podsjetiti da su njih dvojica išli naprijed kada su svi uzmicali.Da li su trebali ili ne sa brodom žrtvovati i svoj život neka ostane na sudu istorije i krute pomosrke tradcije. Licno vjerujem da su i sami znali da su u borbi protiv fašista u toku aprilskog rata  kroz borbu uradili maximum sa svojim brodom, odbijajući napade neprijateljskih bombardera…ali su bili školovani da u sklopu najsvjetlijih pomorskih tradija urade sve…časna smrt u borbi je bio jedini izlaz za njih. U nekoliko sledećih članaka je rečeno dosta o tih nekoliko dana života i smrti koji su jugoslovensku mornaricu stavili u red najvećih mornarica svijeta, ne učinkom flotile…već oficirskom čašću junaka Spasića i Mašere.

Spasić i Mašera – put ka besmrtnosti

Kako je razarač “Zagreb” potopljen

Zalazak sunca na divljoj plaži blizu Žukovice…

Još jedna morska razglednica…ribarska koča Vesna, na povratku sa mora.

Na stijeni blizu Stoliva, ponosno osmatra more stari ribar…

Od oktobra prošle godine pažnju mnogih prolaznika na kotorskoj rivi privukla je pojava jednog pomalo neobičnog jedrenjaka, koji kao da je doplovio iz daleke prošlosti. Radi se o jedrenjaku replici rađenom po nacrtima trgovačkih ruskih brodova iz 16.vijeka. Najzanimljivija je njegova misija…

Brod je bio prvo na vezu u Risnu

Pred zidinama starog kotorskog grada

Brodsko zvono

Bio sam na brodu „Sv.Petar mitropolit moskovski“ i razgovarao sa posadom. Krenuli su na put prije dvije godine sa blagoslovom patrijarha Alekseja i do Boke preplovili 7000 nm. Oplovili su Švedsku, Njemačku i kroz kanal La Manš uhvatili se Španije da bi kroz Gibraltar ušli u Mediteran.

Usput su dio moštiju admirala Ušakova dali kao poklon Rusije Grcima preciznije stanovnicima Krfa, koga je admiral u slavnoj ratnoj kampanji oslobodio od Francuza i darovao Grcima slobodu poslije viševjekovnog ropstva.

Mošti svetog admirala Fjodora Ušakova u kovčežiću u obliku broda koji su donijeli Rusi svojim jedrenjakom, izložene su u crkvi Svetog Nikole u Kotoru.

Motorni brod „Herceg Novi“ pristaje uz mol u Petrovcu početkom pedestih godina prošlog vijeka.

Da vrijeme kada su brodovi bili od drveta a ljudi od čelika nije tako daleka prošlost svjedočanstvo je i Tadije Mršulje iz Grblja u Boki Kotorskoj. Tadija je bio te davne 1963. godine motorista na trgovačkom brodu „Volosko“ Barske plovidbe iz Bara.

TADIJA MRŠULJA

Volosko je bio drveni motorni brod dužine do 50m koji je u svojem potpaljublju mogao da ukrca do 35 vagona kako su tada govorili. Bio je to jak i robustan dvojarbolni jedrenjak sa italijanskim motorom Anslado od 250 KS.

Brod je služio kako Tadija kaže, za prevoz komine masline iz Bara u Ravenu koju su Italijani dalje prerađivali, a iz Ravene su obično za Pulu ili Rijeku vozili vino, orahe, lješnike itd.

MB Volosko

Vozili su i iz Albanije neku vrstu plodova smrče od koje su Česi pravili alkoholno piće, pa se zbog alkoholnih isparenja dešavalo da se nije moglo sići u makinu nego su je palili pomoću štapa i kanapa kako se kaže.

Pero Gopčević iz Oravca i Jakša iz Zadra su bili meštri od jedara a ovaj dalmatinac je bio i vrstan kormilar, iz stare pomorske porodice.

Ovo je ispovijest brodskog mašiniste Tadije o vjerovatno najtežem nevremenu u koji je „Volosko“ upao u svojem životu ali i većina posade. I danas poslije pola vijeka Tadija Mršulja se sjeća skoro svakog minuta u borbi za život, broda i njegove posade.

Posada broda Volosko, Tadija je drugi s desna.

Nalazili smo se tada u Raveni. Iako smo bili upozoreni na jako nevrijeme koje nam dolazi sa sjevera, kapetan broda Vlado Stevović je na svoju ruku odlučio da kratko kako mu se činilo rastojanje od Ravene gdje smo bili vezani do Pule, koje obično traje oko 11 sati ugrabi prije nego nas nevrijeme uhvati.

Nekadašnji motorni jedrenjak Volosko, danas luksuzna jahta Adria.

Mi smo krenuli prema Puli, oko 18  časova sedmog novembra 1963. kurs na sjever. Nas smo bili dvojica mašinista, Boro Batričevič i ja. Boro mi je rekao prije nego smo izašli iz kanala da idem da spavam a da će on  biti u gvardiji. Međutim čim smo izašli na otvoreno more vidio sam da od spavanja neće biti ništa. Valovi su bili preko devet metara a brod prazan i bacanje je bilo strašno, talasi do 9 metara u jačanju. Bio sam uzbuđen iako znam da je motor redovno održavan, da sam uvijek pazio da boca sa vazduhom za startovanje motora  bude spremna, ventili podmazani, pratio sam sve pritiske u mašini, akumulator je morao uvijek biti pun i speman za start. …Ansaldo je bio odličan motor, ali nejak za tu veličinu i težinu broda, nedorastao takvom nevremenu.

Pošto nijesam mogao spavati uzeo sam jedan kaput i stavio ga u vrata male mehaničke radionice i pazio na mašinu. Gašenje motora bi pri takvom nevremenu značilo i naš kraj.Pune četri noći i tri dana trajalo je naš hod po mukama.

Najviše sam se uplašio treći dan kada sam izašao na komandni most i vidio da kompletna posada leži po podu i valja se u svojim bljuvotinama zajedno sa kapetanom. Jedino je jedan stariji dalamtinac sa ostrva Ugljan blizu Zadra….sjećam mu se samo prezimena Jakša držao kormilo i kurs. Tako ih je more izmorilo da bez Jakše bi brod i mi bi bili izgubljeni.

Treći dan Pero Gopčević povika svetionik, ustade kapetan Vlado, pogleda na kartu i vidje da je to svetionik Malog Lošinja. Kada smo uplovili u Mali Lošinj, rekli su nam u lučkoj kapetaniji da su nas bili otpisali jer nijesu imali nikavu vezu sa nama, naš brod nije ni imao radio stanicu da smo se mogli javiti. Rekli su nam da smo prošli kroz oluju jačine  11 po boforu…užas na koji se ni mnogo veći brodovi metalni ne usuđuju da isplove.

Tadija na terasi jahting kluba „labud“ u Splitu 1961.

List kormila je bio puko ali su ga držali čelični okovi. Tako se naše putovanje koje je trebalo da traje svega 11 sati pretvorilo u borbu na život i smrt pune četri noći i tri dana.

Moja krsna slava je sveti Dimitrije koju sam dočekao na brodu tog olujnog 8.novenbra 1963. i prošlo mi je kroz glavu…kući mi dolaze prijatelji na slavu a ja se topim. Ipak sveti Dimitrije me sačuvao pa evo poslije pola vijeka  se sjećam tih možda najtežih momenata u mojem životu.

Tadija Mršulja je plovio i na tzv.Libertašima „Dugom Otoku“ i „probijao“ opsadu Kube za vrijeme kubansko-američke krize…ali o tome i sličnim iskustvima neki drugi put.

Kao motorista na „Divnoj“…Tadija je prvi s desna.

Bio je Tadija motorista i na školskoj jedrilici „Divni“ pune tri godine i sa nje ima lijpa i nezaboravna sjećanja.

10. oktobra – Njegovo Visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski Gospodin Amfilohije služio je Svetu službu Božiju u manastiru Svete Trojice u Reževićima, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva kao i vojnog sveštenika Crnomorske flote Ratne mornarice Ruske Federacije.

Ruski mornari i vojnici u manastiru Reževići, na liturgiji.

Na Svetoj liturgiji je prisustvovao g. Jakov Fedorovič Gerasimov, ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori, zajedno sa mornarima sa ruskog vojnog broda „Jamal“, usidrenog u Baru. Vojnike je predvodio kapetan bojnog broda Igor Vladimirovič Smoljača, zamjenik komandanta površinskih brodova Crnomorske flote.

Mitropolit Amfilohije sa mornarima i vojnim ruskim sveštenikom u Reževićima.

Na posluženju u manstirskoj trpezariji…

Na poziv komandanta ruskog ratnog broda kapetana Igora Vladimiroviča Smoljača mitropolit Amfilohije je bio počasni gost na „Jamalu“ gdje je dočekan sa svim počastima koji pripadaju jednom pravoslavnom mitropolitu koji u najtežim vremenima po srpski narod brani Crkvu i narod u Crnoj Gori.

Od vremana Sv.Petra Cetinjskog ni jedan mitropolit Srpske Pravoslavne Crkve nije stupio na ratni brod Rusije…naš mitropolit Amfilohije je nastavio tu tradiciju a Rusi su pokazali da se vraćaju svojoj istinskoj tradiciji i korijenima.

Danas je veliki srpski praznik, Sveti Nikola čudotvorac, zaštitnik pomoraca i putnika ali i svih onih koji mu se usrdno mole.Ovo je jedna od navećih srpskih slava, a sveti Nikola jedan od najvećih i najomiljenijih hrišćanskih svetaca.

Ruska ikona Svetog Nikole iz 19.vijeka u srpskom manastiru Sv.Matrone Moskovske

u Donjem Grblju U Boki kotorskoj.

U Boki kotorskoj, Sveti Nikola je slavljen i poštovan od najranijih vremena, pa se mnoštvo pravoslavnih crkava posvećenih  ovom svetitelju može sresti na skoro svakom koraku. Jedna od najzanimljivijih, iako vjerovatno jedna od namanjih pravoslavnih crkvica na svijetu jeste ona podignuta još prije nekoliko vjekova na hridi ispod sela Krimovice u donjem Grblju. Nju su po predanju podigli grčki moreplovci koje je od nevremena iz pobješnjelog mora spasio sami Sveti Nikola i kome su oni u znak zahvalnosti podigli malu kapelicu.Crkvica je skoro obnovljena pa kao neki svetionik stoji na morskoj hridini kao moćni zaštitnik onima koji brode nesigurnim morskim prostranstvima.

Pravoslavni vernici slave Svetog Nikolu Čudotvorca, jednog od najvećih svetitelja, zaštitnika putnika, moreplovaca, ribara i splavara. Sveti Nikola je po broju svečara bez premca među slavama u Srba, a posvećeno mu je više od 600 crkava pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve. Stoga je Sveti Nikola hramovna i manastirska slava SPC.

U srpskom pravoslavlju slava Svetog Nikole pada u vreme Božičnog posta pa je običaj da se na slavsku trpezu iznose posna jela.

Ovaj slavni svetitelj, slavljen i danas po celome svetu, bi jedinac sin u svojih znamenitih i bogatih roditelja, Teofana i None, žitelja grada Patare, u Likiji. Kao jedinca sina, darovanog im od Boga, oni opet posvetiše Bogu, i time dadoše ga Bogu kao uzdarje. Duhovnom životu nauči se sveti Nikolaj kod svog strica Nikolaja, episkopa patarskog, i zamonaši se u manastiru Novi Sion, osnovanom tim istim stricem njegovim.

Po smrti roditelja Nikolaj razdade nasleđeno imanje siromasima ne zadržavajući ništa za sebe. Kao sveštenik u Patari beše se pročuo svojim milosrđem, mada on brižljivo skrivaše svoja milosrdna dela ispunjujući reč Gospodnju: „Da ne zna levica tvoja što čini desnica tvoja“ (Mt 6, 3).

Kada se predade samoći i bezmolviju, smišljajući da tako do smrti proživi, dođe mu glas sviše: „Nikolaje, pođi na podvig u narod, ako želiš biti od Mene uvenčan“. Odmah potom čudesnim Promislom Božjim bi izabran za arhiepiskopa grada Mira u Likiji.

Milostiv, mudar, neustrašiv, sveti Nikolaj bio je pravi pastir dobri stadu svome. U vreme gonjenja hrišćana pod Dioklecijanom i Maksimijanom bačen u tamnicu, no i u tamnici poučavaše ljude zakonu Božjem. Prisustvovao Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji, i, iz velike revnosti prema istini, udario rukom jeretika Arija. Zbog toga dela bi uklonjen sa Sabora i od arhijerejske službe sve dok se nekolicini prvih arhijereja na Saboru ne javi sam Gospod Hristos i Presveta Bogorodica i ne objaviše Svoje blagovolenje prema Nikolaju.

Zaštitnik istine Božje ovaj divni svetitelj bio je vazda i odvažan zaštitnik pravde među ljudima. U dva maha spasao je po tri čoveka od nezaslužene smrtne kazne.

Milostiv, istinit, pravdoljubiv, on je hodio među ljudima kao angel Božji. Još za života njegova ljudi su ga smatrali svetiteljem i prizivali ga u pomoć u mukama i bedama; i on se javljao, u snu i na javi, onima koji su ga prizivali, podjednako lako i brzo nablizu i nadaleko, i pomagao. Od njegovog lica sijala je svetlost kao od lica Mojsijeva, i on je samom svojom pojavom donosio utehu, tišinu i dobru volju među ljude.

U starosti pobole malo i upokoji se u Gospodu, mnogotrudan i mnogoplodan, da se večno veseli u Carstvu nebeskom produžujući da čudesima na zemlji pomaže vernima i proslavlja Boga svoga. Upokojio se 6. decembra 343. godine (v. 9. maj).

Tekst preuzet iz knjige:

Sv. episkop Nikolaj žički,

„Ohridski prolog„

Monitor „Drava“ je bivši Austro-Ugarski monitor „Enns“ porinut 1913. koji se od 1920. nalazio u naoružanju Jugoslovenske Kraljevske Mornarice. Imao je 450 t deplasmana, naoružanje se sastojalo od dva topa 120 mm, dve haubice istog kalibra, dva topa 66 mm i sedam mitraljeza. Snaga motora 1500 KS sa kojima je mogao da razvije brzinu od 13 č. Imao je 86
članova posade.

U Aprilskom ratu 1941. pod komandom Aleksandra Berića hrabro je odbijao napade njemačke avijacije i mađarskih ratnih brodova. Ovo je  maketa monitora Drave koju sam uslikao prije izvjesnog vremena kod jednog mojeg prijatelja.